LJETNO KINO donosi Jadran u Beograd!

Pravo iz Dalmacije 25. septembra u BitefArtCafe stiže nam Max Juričić i Ljetno Kino.

Ljetno Kino donosi akustičan zvuk koji ima prepoznatljiv spoj mediteranske vedrine i razigranog pop-rocka, baš kao leto pretvoreno u muziku.

Njegov sastav čine argentinska braća Romero na bubnju i violini, Stane Kovačić na violončelu i pozivaju na putovanje u vrelu letnju noć.
Kao gost pojaviće se Maxov sin Rok koji će otpevati i nekoliko pesama koje je Ljetno kino snimilo s Vladom Divljanom.

Ljetno Kino ima neobičnu sposobnost da pesme koje svi znamo pretvori u nešto potpuno svoje. Kako birate pesmu – mora li prvo da vam probudi uspomenu ili jednostavno osetite: „Ovo možemo da okrenemo naglavačke“?

Ima trenutaka kada se poklope vrijeme, mjesto i pjesma pa ti to uđe pod kožu i to postane tvoja muzika. Ti famozni momenti najćešće se dešavaju u mladosti i zato neki ljudi do starosti slušaju jedno te isto. Neke pjesme koje su mene pukle u različitim fazama života, a koje se mogu okrenuti naglavačke, sviram s Ljetnim Kinom.  

Vaša muzika nosi nostalgiju, ali ne zvuči kao nostalgija za „starim dobrim vremenima“. Da li je moguće voleti prošlost, a ne želeti da joj se vratiš?

Prošlost mi se čini kao razbacane sekvence filma za koji više nisam siguran da l sam ga sanjao ili proživio. Na nivou iskustva i lekcija iz tog filma, koje shvatiš ili ne, svatko od nas je hodajuća sopstvena prošlost. Nezgodno je ako postaneš, kako je Gile komentirao jednog kolegu, sopstveni cover.

Prošli ste kroz Azru, Film, Vještice, Le Cinema, Ljetno Kino… Kada pogledate sve te svoje muzičke živote, koji Max Vam je danas najzabavniji?

Danas se trudim da mi današnji Max ne postane dosadan i da mu ne splasne bendovski entuzijazam jer – teško je s bendom, a još teže bez.

Posle svih tih bendova, šta je posebno kod benda Ljetno Kino što nisi uspeo da pronađeš u ostalim sastavima?

Na neku čudnu foru, uspjelo mi je da s Ljetnim Kinom sviram što god hoću, kako hoću, a dobrim dijelom i gdje hoću.  

Šta je bilo luđe: biti mlad muzičar osamdesetih ili biti muzičar danas?

Osamdesetih smo se furali na bolju budućnost i nismo kužili da je najbolje iza nas, a danas je mladom muzičaru u startu sve jasno. Imati dobar bend i dalje mi se čini najbolji čamac za spasavanje od ružne stvarnosti, one osamdesetih ili ove danas, a buduće pogotovo.

Da li su bendovi nekada bili više porodica, bande i ekipe nego danas, ili je i to samo naša romantizovana slika rock’n’rolla?

Većina bendova na prijateljskoj bazi, brzo se raspadne, a malobrojni koji opstanu, postanu porodica. Ali nisu ni sve porodice složne kako se čini izvana.

Da morate da napravite bend od muzičara sa prostora bivše Jugoslavije, iz bilo kog vremena, koga biste pozvali?

Za instrumentaliste je puno kandidata, ali za pjevača se ne bi puno dvoumio. Massimo Savić je najbolji pjevač s kojim sam bio na pozornici. Zbog dobrog glasa, a još više zbog poticajne energije koju je slao muzičarima oko sebe.

Postoji li mladi izvođač sa regionalne scene zbog kojeg ste pomislili: „Dobro, muzika je u sigurnim rukama“?

Ima svega na toj nevidljivoj sceni. Većinu provališ tek kad ih čuješ na koncertu. Zadnji koncert na koji sam pred par godina doslovno otkinuo je KOIKOI u Močvari u Zagrebu. Na svijetu ima više dobrih novih bendova nego dobrih novih pjesama, s tim se svi slažu.

Šta ste sa 20 godina mislili da je najvažnije u muzici, a danas znate da uopšte nije?

Sa 20 sam se dvoumio dal je u bendu bolje imat dugu ili kratku kosu. A danas i ćelavi sviraju.

Ljetno Kino i Vlado Divljan su imali posebnu konekciju. Šta vam je iz tog perioda danas najdragocenije?

Suradnja s Vladom mi je najdraži i najopušteniji dio karijere. Okupio sam veliki bend koji se radovao svakom susretu s Vladom i tako radosno se i sviralo i putovalo i snimalo. Kad je otišao, stigla je tuga, a u tuzi nam je ostavio uspomenu na veselje.                                                   

Zvuk koji nosi Ljetno Kino i po kojem ste postali prepoznatljivi, je vedar i budi osećaj letnje bezbrižnosti. Kako ste došli na odluku da upravo taj zvuk bude identitet vašeg benda?

Ljetno Kino je pred 17 godina krenulo s Brača kao trio za specijalne namjene – za svirke po uvalama i otocima gdje rock bend s normalnom opremom ne može ni blizu. Minimalizam opreme, odredio je i zvuk, a ubrzana svirka posljedica je da sam u Fići imao kazetofon koji je za nijansu brže reproducirao, tako da sam u formativnim godinama sve slušao ubrzano. Taj koncept se osjetio i u velikoj postavi s Vladom, on je to prozvao akustični punk.

Šta je ono što Ljetno Kino nikada ne bi moglo da bude? // Postoji li nešto za šta nikada nećete napraviti kompromis?

Nikad ne bi pristali svirat neku pesmu koju ne možemo, kako ste vi rekli, izvrnut naglavačke.             

Šta publika može da očekuje od predstojećeg nastupa u BitefArtCafe klubu?

U novoj postavi Ljetnog kina su dva izvrsna muzičara iz Argentine, Bernabe Romero na violini i Manu Romero na bubnju te Stane Kovačić na violončelu. Gost je Rok Juričić, iskusni pjevač i mladi glumac kojem ćemo povjeriti ulogu najvećeg gentlemana rock’n’rolla u par pesama koje je Ljetno kino snimilo s Vladom.

Šta za vas znači svirati u klupskom formatu u odnosu na velike dvorane i festivale?         

Ako te potrefilo da sviraš klubove, a ne arene, veća je šansa da u ovom poslu ostaneš normalan.